Life of a plastic bag

Dedicated to Maya M.

 

Moša Pijade, one of Tito’s closest associates died in 1957. I remember this name from my childhood, my father’ s school book and my primary school’s seal ( the school was called after  the president of the Federal assembly of Serbia).

The same year when Mao Tse Tung was writing about the right way of resolving concerns among people, a plastic bag was born in Germany. The world is a stage.

Almost a hundred years ago, American botanist Francis Wolle invented  paper bags. So, what’s the future of man and his environment? Life is water. Life is a tree. Life is a polar bear. Did the development of technologies degrade a man in some of his segments? It seems that Jorge Luis Borges was right when he wrote that man „will be dreaming more beautuful dreams than today’s reality“. However, this is not the end. Some plastic bags became extravagant because they are the integral part of some brands. Eco teams claimed that plastic bags contain  polyethylene that decomposes them under the influence of the UV radiation.  It is clear that this claim is true when it relates to one bag but not to the thousands buried in landfills. Whether they are swimming on the surface of the Danube or playing with the wind in the city streets or decorating the trees- this bags have a sad life. They’re almost never alone, usually they are in a multitude of different,  more uglier ones. A plastic bag lives longer than a men, in mud and  stench. But this bag is not as simple as it seems. It is the boomerang of today’s society. You can not get rid of it because it is omnipresent. In the conformist society and technological progress this bag became synonymous with everything that modern man is and also with his attitude towards life. The life of today’s plastic bag is worth the thing you put into it. Things. Things. Things. Will poverty prevent a man from choosing an alternative or to create it, if it doesn’t exist at the moment?

In the film „American Beauty“ by Sam Mendes , which won five Oscars in 2000, Ricky Fitts made a movie about a plastic bag and showed it to his girlfriend Jane. Inspiring scene of the plastic bag was about a man who was buying things his entire life. The plastic bag followed  him and he entered  the game but got out of it miserable, unwilling to live, knowledgeless. In conclusion Ricky talked about all the beauty in the world defining  his life through the life of a plastic bag.

Ramin Bahrani made a poetic film „Plastic Bag“ in 2009. about a lost plastic bag seeking its Maker. The story follows the path of a plastic bag from its birth ( the day the Maker took it to put his food in it) , through the day he threw it out after which  it finished at a landfill and all the way to the Pacific Ocean  where it made a continent out of  itself.  The film lasts just a bit under nineteen minutes and during  the last shots bag delivered its wish: it  wanted to tell its Maker to destroy it so  it could finally die. Werner Herzog  (in the role of the plastic bag)  asked  the question at the beginning of the film : „Do you know it? Have you seen it?’’ Personalized plastic bag  was asking  itself all the time who it was and where it  was going. Even the plastic bag was looking for love and it didn’t  want to live without it.  But no matter how sad we were because of everything that happened  to this miserable bag, a terrible sight ’’the plastic continent’’ in the Pacific Ocean had to awake and compel us to ask ourselves the question: ’’Who is the monster here?’’. To the bag , the monsters were horses, jellyfishes, fish, seagulls…all those who showed it how  lifeless it was. And what about The Man?

Thanks to Albert Camus my conclusion is that “ A man should not be so easily left to the events.“

Život jedne kese

– posvećeno Maji M.

Godine 1957. umro je Moša Pijade u Parizu, jedan od najbližih Titovih saradnika. Ovo ime pamtim još iz detinjstva zbog očevih školskih knjižica i pečata osnovne škole koja je tada nosila ime predsednika Savezne skupštine.  Iste godine Mao Ce Tung piše o pravom načinu rešavanja nedoumica među ljudima, a u Nemačkoj se rađa plastična kesa. Svet je pozornica.

Skoro sto godina pre, američki botaničar Frančo Vole, osmislio je papirne kese. U čemu se onda odgleda budučnost čoveka i njegove sredine? Život je voda. Život je drvo. Život je beli medved. Da li je razvoj tehnologije unazadio čoveka u nekim njegovim segmentima? Izgleda da je Horhe Luis Borhes bio u pravu kada je napisao da će čovek „sanjati snove lepše od današnje jave.“ Međutim, tu nije kraj. Neke kese su dobile na ekstravaganciji i postale deo različitih brendova. Eko timovi su tvrdili da plastične kese sadrže u sebi polietilen koji ih razlaže pod uticajem UV zračenja. Ali svima je jasno da je ta tvdnja tačna ako se odnosi na jednu takvu kesu, a ne na hiljade zatrpanih na deponijama. Bilo da plivaju na površini Dunava, igraju uz pomoć vetra po ulicama gradova,  ili ukrašavaju krošnje drveća – te kese imaju tužnu sudbinu. Retko su same, uglavnom u mnoštvu drugačijih, još ružnijih. Živi duže od čoveka, u blatu, smradu.  Ali ta kesa i nije toliko obična koliko nam se čini. Ona je bumerang današnjeg društva. Ne možeš je se osloboditi jer je sveprisutna. U konformističkom i društvu tehnološkog napretka, ova kesa postaje sinonim za sve ono što predstavlja današnjeg čoveka kao i njegov odnos prema životu.  Život današnje kese vredi koliko i stvari koje stavljate u nju. Stvari. Stvari. Stvari. Da li će siromaštvo sprečiti čoveka da odabere alternativu, ili da je stvori ukoliko je trenutno nema?

U filmu „American Beauty“ Sema Mendesa, koji je dobio pet „Oskara“ Američke filmske akademije 2000. godine,  Riki Fits snima film o plastičnoj kesi i pokazuje ga svojoj devojci Džejn. Inspirativna scena o plastičnoj kesi govori o čoveku koji ceo život kupuje stvari. Plastična kesa ga ceo žvot prati. On ulazi u tu igru, ali izlazi iz nje nesrećan, bez želje za životom, bez ikakve spoznaje. U zaključku, Riks govori o lepoti definišući svoj život kroz život jedne kese.

Ramin Barani snimio je poetičan film „Plastic Bag“ 2009. godine o izgubljenoj plastičnoj kesi koja traži svog Tvorca. Priča prati put plastične kese od svog rođenja; dana kad ju je Tvorac uzeo i u nju stavio namirnice, dana kad ju je bacio posle čega je završila na deponiji, pa sve do Pacifika gde je sa ostalim kesama napravila kontitent od sebe same. Film traje nešto manje od devetnaest minuta i u poslednjim kadrovima, kesa izgovara svoju želju: želi da je Tvorac uništi kako bi konačno mogla da umre. Verner Hercog u ulozi plastične kese već na početku postalja pitanje:“ Da li je znaš? Jesi li je nekad video?“ . Personalizovana plastična kesa se sve vreme pita „ko je?“ i „kuda ide?“ Čak i ona traži ljubav i bez ljubavi ne želi da postoji. Ali, koliko god bili tužni zbog svega što se dešava jadnoj kesi, užasan prizor „plastičnog kontinenta“ na Pacifiku, treba da nas osvesti i natera da postavimo sebi pitanje: „Ko je ovde čudovište?“. Za kesu su to konji, meduze, ribe, galebovi…svi oni koji joj pokazuju koliko je beživotna.

A šta je sa čovekom?

Zahvaljujući Alber Kamiju moj zaključak je da:

„Čovek ne sme da se tako lako prepušta događajima.“

Preporuka:

Dva prijatelja

Putovala dva prijatelja. Jedan je bio  čovek koji je poštovao sve druge ljude, sve što je u vezi sa njima. Drugi, pak, prave vrednosti nije znao da prepozna. Možda, ipak, nije on kriv što su mu oči zatvorene. Ali, ko je otvorio oči prvom prijatelju? Ko?…

Karavan se zaustavio blizu jednog izvora. Dva prijatelja su izašla među prvima trčeći ka svežoj vodi. Užarena lopta visoko iznad njih, crpela im je svu snagu. Velike kuglice znoja slivale su se sa lica mladića. Jurcajući, pomalo bojažljivo ali instiktivno, razmišljali su o prijateljstvu.

Nagnuli su se ka vodi, obuhvatili je rukama I bacili na svoja lica. Zatim, otkinuše latice cveta koji je rastao usamljeno pored izvora, I protrljaše ruke. Potopiše ih u vodu. Mirisni I sveži mogli su da piju vodu. Učinise to. Jednom prijatelju se senka ocrtavala na površini vode. Drugi prijatelj nemaše senku.

-Gde ti je senka?-upitao je prvi prijatelj.

Začuđen takvim pitanjem drugi prijatelj, onaj kome su oči bile zatvorene, ne mogaše da odgovori.

-Gde ti je senka, prijatelju?-uporno mu je postavljao pitanje prijatelj.

Drugi prijatelj odgovori:

-Ostavila me je, pobegla, rekla mi je da se više nikada neće vratiti…

Prijatelj je sada prestao da razmislja o prijateljstvu. Razumeo je svoga prijatelja. Nije želeo da ga povredi, ali morao je da zna. Njemu je smetala iglica koja mu se zarila pod kožu dlana. Pokušavajući da je izvadi, patio je. Ali, bio je srećan nakon što  ju je izvadio.

-Ali, zašto?

Drugi prijatelj je otvorio širom svoje kapke I posmatrao prozirnu vodu. Ćutao je.

Vođa karavana ih je pozvao nazad.

-Vratite se, govorio je, vratite se.Krećemo…

Saznavši pravu istinu nastanka magle u duši svoga prijatelja, prvi prijatelj je ustao I bacio kamenčić u vodu s namerom da zamuti svoju senku. Gotovo. Istina je uništila zlo, ali ne I prevaru. Ona, ta prevara, zauvek je ostala. Prijatelji su se uputili ka svome karavanu spuštenih pogleda, gledajući u senke drveća koje su zauzele svoj polažaj na putu I nisu želele da se maknu. Posmatrali su senke, svačije senke, samo ne svoje…

 

 

On svira odličan džez. Henri Fonda

The Wrong Man(1956)

Narator:  “ This is Alfred Hitchcock speaking. In the past, I have given you many kinds of suspense pictures. But this time, I would like you to see a different one. The difference lies in the fact that this is a true story, every word of it. And yet it contains elements that are stranger than all the fiction that has gone into many of the thrillers that I’ve made before.”

Vrtoglava lista filmova. Vrtoglave kritike. Vrtoglavo sve.  Odgledala sam bar petnaest njegovih filmova. I neću se zaustaviti. Gledaću ih danas, sutra, prekosutra. Gledaću ih ceo život. Trudiću se da ih nikada ne zaboravim. Pamtiću Gregori Peka u „Spellbound“. S uživanjem ću se sećati kako princeza od Monaka u svojoj elegantnoj haljini preskače ogradu u „Rear Window“. I naravno, moraću da volim Keri Granta.  Jer, očigledno je da ga je ON obožavao. Alfred Hičkok.

Prvi kadar filma „The Wrong Man“ govori mi da sam odabrala dobar film. Nesumnjivo. Jer, danas je mnogo teško naći dobar film. Treba da se kopa. Treba da se iskopa ukus.  Zato nisam mogla da ne pogledam  čuvenog Frenka sa divljeg zapada u Hičkokovom ostvarenju.  Henri Fonda.  Ovo je priča o nevinom čoveku koji je pogrešno optužen.  Čitavih dvadeset i sedam sekundi traje prvi kadar.  Tu su čovek i njegova senka.  Svetlost i tama. Likovno usaglašeni kadar. Film noir!  Pre svega, ovaj film je interesantan zbog veoma dobro skrojenog scenarija. U ovom filmu nema „viška“. Jedna stvar vodi ka drugoj.  U jednoj minuti gledanja, uspećete da saznate sve o glavnom liku, basisti Meniju. Uspećete da prepoznate simbole. Razmišljaćete. Nema podvlačenja. Sve ćete uspeti da odgonetnete. Ukoliko umete da gledate.

Alfred Hičkok nije snimio samo jedan film noir.  Pre „The Wrong Man-a“ snimio je „Shadow of a Doubt(1943), „Notorious“(1946) i naravno, ne manje izuzetan film „Strangers on a Train“(1951) po romanu Patricije Hajmist.

Sve bi ovo besmileno ako bih preskočila Veru Majls. Nju nikada neću moći da zaboravim. Zbog prve godine studija. Zbog remek-dela Džona Forda „The Searchers“(1956). Zbog vesterna.

Mali korak za čoveka ali veliki za čovečanstvo

Hiljadu devetsto šezdeset i devete godine lansiran je Apolo 11 sa tročlanom posadom. Nil Armstrong  pravi „mali korak za čoveka ali veliki za čovečanstvo“.  Nikson postaje trideset i sedmi predsednik Sjedinjenih Američkih Država, a Elvis Prisli snima „Suspicious Minds“. Dok Džon Lenon i Joko Ono vode ljubav u hotelu Kraljice Elizabete u Montrealu, sprema se rat u Vijetnamu. Održava se festival u Vudstoku, ali i Džordž Roj Hil režira film „Butch Cassidy and the Sundance Kid“.  I za sve to vreme Doors, Led Zeppelin, Janis Joplin i The Beatles izvode svoje hitove.

Mnogi umetnici su pisali, govorili, snimali o događajima iz hiljadu devetsto šezdeset i devete. Međutim, na drugom kraju sveta, ova godina je obeležila početak savremene iranske kinematografije tj. iranski novi talas pojavom filma „The Cow“ Dariuša Mehrdžuia.  Film „The Cow“ je prvi film u Iranu čija je radnja smeštena u selu i prvi pokušaj da se uhvati esencija seoskog života. Pored jasnog socijalnog aspekta, u filmu je simbolički prikazana ljubavna veza čoveka i njegove krave. Glavni lik filma je Hasan koji obožava svoju kravu. Ali, odjednom krava umire iz nekih nepoznatih razloga i meštani  odlučuju da kažu Hasanu da je krava pobegla. U međuvremenu sahranjuju kravu, čak i seoskog ludaka vezuju nedaleko od sela kako ih ne bi odao. Hasan se vraća kući, ali ne može da poveruje u njihove reči i naslućuje da je njegova krava mrtva. Hasan  polako ludi, poistovećuje se sa kravom, postaje svoja krava.   Postavlja se pitanje šta definiše Čoveka? Kako Čovek definiše sebe? Kako društvo definiše Čoveka i kada Čovek prestaje da bude Čovek?

Dariuš Mehrdžui je i sam potvrdio da je pod uticajem neorealizma u Italiji; ugledao se na Roselinija, De Siku, ali i Ejzenštejna i Grifita.  Takođe, značajno je spomenuti da se mnogi Dariušovi filmovi oslanjaju na literaturu.  Pored Dariuša, početak iranskog novog talasa obeležio je i Naser Takvaj, scenarista i reditelj čija je žena 2011. osuđena na 90 udaraca bičem i godinu dana robije jer je prekršila zakon o zabrani pojavljivanja na filmu. Naser Takvaj je poznat po svojoj ekranizaciji Hemingvejevog romana „Imati i nemati“ pod nazivom „Captain Khorshid“. Godine 1999. Naser je dobio „Zlatnu palmu“ na festivalu u Kanu za segmet „Greek Ship“ filma „Tales of Kish“. Pored pomenutih filmova, Naser je poznat i po svojoj televizijskog seriji „My uncle Napoleon“ iz 1976. godine.

Iako sve više postaje neizvesna budućnost iranske kinematografije zbog konzervatine iranske vlasti, filmski stvaraoci iz celog sveta dive se i podržavaju savremene iranske reditelje kao što su Kiarostami, Panahi i Farhadi. Zaostavština velikih iranskih kinematografa je neprocenjiva.

Daruiš Merhdžui savetuje mladim umetnicima da budu svoji, da obrađuju teme iz svoje kulture, svoje nacije, svog društva, svoje stvarnosti.

Ostaje nam da se nadamo da će ta stvarnost da prihvati nas, kao što mi prihvatamo nju.

Ta davna hiljadu devetsto šezdeset i deveta godina dala nam je mnogo toga. Neki ljudi su iskoračili i otvorili put novim, drugačijim i nesumnjivo značajnim autorima.