To jutro me je probudila ptica. Ružna i plava, čini mi se. Stajala je na simsu i užasno me nervirala. Želeo sam da nestane, odmah. Približio sam se polako prozoru i zatvorio ga što sam brže mogao. Sunčano jutro. Toplo. Četrdeset stepeni. Ptica je, naravno, odletela i nikada je više nisam video.  Svako jutro doručkujem jer mi bude muka od gladi. Putujem trideset i pet minuta svako jutro u jednom pravcu. Umorim se od svega toga; toplote i ljudi. Čuo sam neverovatne priče u autobusima, vodio neverovatne razgovore sa nepoznatima. I to jutro je bilo stvoreno za neverovatne događaje, naizgled smešne i trivijalne. Prizvaću ih jednog dana u sećanje, kada budem mislio da je važno, kao Guido iz „8 1/2“. „Life is a party, let’ s live it together.“

Vreme protiče brzo i pre nego što uspem da shvatim sve ono što sam čuo o poslovnoj komunikaciji, već sam u autobusu. Vraćam se kući. Žena na šalteru ima vatreno crvenu kosu, uvek mi se nasmeje kad me vidi.  Ne stignem ni da kažem kuda idem, ona prozborava: „ Znam, pamtim te po torbi“. Nasmešim se učtivo. Pogledam svoju trobu. Zelena je. Teška i prepuna knjiga. Tog dana sam često prekidao predavača. Nisam mogao da kontrolišem svoje misli o filmu, želeo sam da ih podelim sa svima. Govorio sam i govorio. A oni su slušali i slušali. Ponekad su i drugi govorili i govorili i ja sam slušao i slušao. Bilo je lepo.

Ušao sam u autobus i stavio slušalice. Buka je svuda. Trogodišnje dete je histerisalo i udaralo svoju majku. Nesavladivi zvuk autobusa i izveštačeni plač razmaženog deteta uspeli su da nadjačaju gitaru Džoa Satrianija. Bio sam iznerviran. Uspeo sam da čujem tridesetogodišnjeg vozača kako psuje i trubi nekoj babi na biciklu. Posle drugog dana, na izlasku iz autobusa, pogledao bih u kondukterku, pa u vozača i rekao bih „doviđenja“. Svi su bili zadovoljni. Posmatrao sam tog vozača autobusa i shvatio da njega uopšte ne zanimaju putnici. Nikada se nije desilo da pogleda nekog, da se nekom obrati. Uglavnom je tražio vodu od kondukterke, psovao državu i žalio se da stalno „ ali stalno radi tuđi posao“. Ovaj čovek je avanturista, pomislio sam.

Ti ljudi po selima umeju da budu nezgodni vozači. Biciklisti, traktorsiti, motociklisti, kamiondžije. Čak i fijakeri. Ne smeta im što je autobus samo pedeset metara udaljen. Ne smeta im što je raskrsnica. Ni što autobus vozi vojvođanski Supermen. Prolaze. Upevam da im vidim samo leđa. Deda i unuk i jedan crni, lepi i napaćeni konj.

Kod kuće sam, hvala bogu. Posle ručka popijem nes kafu i puštam „Cache“. To je Mihael Haneke. To je, konačno, moj trenutak. „Njegov“ trenutak traje skoro jedan minut, možda i više. Gledam nešto što mislim da je nečija kuća. A onda shvatam da gledam snimak nečije kuće. Postajem taj „neko“ u filmu, postajem neko ko je tu da otkrije nešto. Špijuniram. Srećan sam. Jedna teta u filmu kaže da starost ne voli da spava. Kada „neusvojeni sin“ prereže sebi grlo, stavljam ruku na usta. Ume da iznenadi. Taj Mihael Haneke.

Ustajem iz dvoseda i pomeram zavesu. Nema ptica. Moj susret sa plavom pticom nije predskazanje. Sutra ću ponovo da ustanem rano i da krenem na seminar. Nadam se da mi je ostalo još marmelade.