Budim se u 8 ujutru. Nedelja je. Pogledam kroz prozor.  Sneg. Vraćam se u krevet, ali ne mogu da zaspim. Čujem škripu vrata i stepeništa, toplotnu pumpu za grejanje, lavež pasa, lopatu koja udara o beton. Neko čisti sneg. Imam plan. Doručkovaću; poješću jednu pomorandžu i bananu, popiću crni čaj sa mlekom. Neću odmah sve to strpati u svoj organizam. Polako ću ga štelovati. Treba napisati 750 reči pre ručka. Posle podne ću ići u šetnju. Ali ne previše kasno. Kažu da ne valja. Uveče ću čitati Knut Hamsunov roman „Žene na studencu“, u izdanju „Progresa“ 1964. godine. Prevod: gospodin Milan A. Tabaković. Žute stranice, pomalo umrljane, ustajalog mirisa.  Žvrljotine na prvoj strani. Dok pišem, razmišljaću o Fransoaz Sagan. Trudiću se da brišem priloge i umesto zareza stavljam tačku. Pokušaću da se skoncentrišem na pisanje iako sve vreme razmišljam o biografiji Aleksandre Lemason „Virdžinija Vulf“. O filmu „Sati“. O Nikol Kidman. O Kaningenu. Ne mogu da radim pod takvim pritiskom. Moram da pokušam da shvatim sve te priče pre nego što napišem svoju. Gospođa Lemason piše: „Svaka individua je sastavljena od hiljadu lica“. Nije nimalo lako napisati biografiju o nekome. Pogotovo o Virdžiniji Vulf. Ova biografija nije kao ostale biografije. Kritičari sigurno smatraju da je previše lirski napisana. Setna je. Ali lepa. Dosta o tome. Imam plan, ali ga ne ispunjavam. Umesto toga gledam dokumentarac o malom, odbačenom polarnom medvedu Knutu i njegovom staratelju Tomasu. Pitam se šta znam o polarnim medvedima? Knut je mali, bespomoćan. Organizacija za zaštitu životinja smatra da je životinjama mesto u Prirodi, a ne pored čoveka. Ne znam da li je organizacija u pravu. Možda. A šta ako te Prirode više nema? Šta onda? Naučnici smatraju da će do 2100. godine beli medvedi potpuno nestati. Ukoliko se nastavi narušavanje ekosistema. Ukoliko se nastavi topljenje leda u polarnim predelima. Selim se na Hadsonov zaliv. Živim u provincijskom gradu u Kanadi, ponekad mi uspe da pogledam belog predatora u oči. A mogu da gledam i raspored migracija na CNN-u ili na sajtu explore-a uz pomoć 24-časovne kamere. Ne znam zašto ali na pamet mi padaju filmovi „Fargo“ braće Koen i „Mystery Alaska“ Džej Rouča. S jedne strane policajka Mardž u svojim sorel čizmama pored prevrnutog automobila marke Sierra, a s druge gos’n policajac i hokej igrač Džon Rasel Krou. Ima puno snega. Svuda. Spomenuti filmovi nemaju mnogo toga zajedničkog. Potpuna je glupost porediti ih. Neshvatljivo je zašto i pišem sada o njima. Ali, valjda je to tako u životu. Postajemo neko i nešto istražujući i nadajući se. Ko zna kuda te može odvesti dan? Pretpostavljam da mi sećanja na „Fargo“ i „Mystery Alaska“ naviru zbog onoga što vidim kroz svoj prozor. Sneg. Sneg. Sneg. I ne znam da li je slučajnost što sinoć započinjem da čitam roman „Žene na studencu“ a ujutru gledam dokumentarac o polarnom medvediću. Ne znam šta sve treba to da znači i šta ovaj dan želi od mene. Pisac i medved. Obojica su KNUT. Knut Hamsun me prati već nekoliko meseci. Kao što Džordža papir vodi do Meg u animiranom 2D kratkom filmu „Paperman“ tako i mene Hamsunov „Krug se zatvara“ vodi do „Pana“. Dobro je kad te uhvate knjige i filmovi. U redu je čak i kada poželiš da radiš  u nekom kampu, da snimaš tigrove, lavove, medvede. U redu je i kad za njima čistiš i kad o njima pišeš. Tomas je umro nekoliko dana nakon smrti četvorogodišnjeg medveda Knuta. Knut je bio prava senzacja. Bio je čak i na naslovnici Vanity Fair-a. Moj retriver je beo i kao mali je ličio na belog lava. Došao je u moj dom sa nepunih mesec dana. Piškio je po tepihu, dva puta je pao sa terase, a noću je sanjao strašne snove. Jaukao je kao beba. Ponašao se kao beba. Išao je svuda za mnom. Voleo je da se spušta niz stepenište. Svako jutro zahteva da ga pomazim. Kad planiram da ga ostavim, počne da povraća. Inače, moram da spomenem Hans Cimera. Uvodna scena sa špicom i sountrack „Fargo, North Dacota“. Ni to nema mnogo veze sa polarnim medvedima ali šta me briga. Prvi film braće Koen koji sam odgledala bio je „The man who wasn’t there“ iz 2001. Glumi Bili Bob Tornton, onaj bivši muž Anđeline Džoli koji pored glume i peva. Jednom sam slušala njegovu pesmu „Angelina“. Taj čovek je lud. Međutim, najmešniji film braće Koen je definitvno „Raising Arizona“. Nikolas Kejdž. Može li biti smešnije? Sve ovo treba začiniti osvrtom na jednu inspirativnu scenu iz „Mystery Alaska“ i voditeljku koja pokušava da kaže nešto pametno o hokeju, ali joj je mnogo hladno da ne može ni usta da otvori. A tu je i neki lokalni igrač od koga dobija nepristojne ponude. Lenard Vulf, muž Virdžinije Vulf, zbog ženine bolesti pravi spisak obaveza kojih se mora pridržavati. Virdžinija zadaje sebi zadatak: 750 reči dnevno. Minimum. Hm. Osam stotina i šesnaest reči. Moj dan je gotov.