Sedim u bioskopu i gledam to sranje. Ljudi se zaprepaste kad ima kažem da gledam filmove iz 1939, na primer. A ja im kažem: „Ljudi, pa juče sam baš odgledao „Kabinet dr. Kaligarija“ , snimljen 1920, a pre neki dan „Metropolis“ , snimljen 1926. godine.“ Ne vredi to ništa jer ja i dalje sedim u bioskopu, brojim reklame pre početka filma, osluškujem kako se drugi smeju i halapljivo jedu kokice, piletinu ili šta već jedu. Nervozan sam, pomeram naočare, trljam oči i pokušavam da se naviknem na leteće kadrove i sve te informacije. Mozak mi radi sto na sat, sedim u mraku i umaram se bespotrebno, ne znam više ni šta gledam i ni o čemu je film, jedino što znam jeste da mi glava postaje sve veća i veća, a osećam se prazan, lažem- pomalo besan. I kada se završi projekcija ja i dalje govorim ljudima „Ljudi, pa šta je bre ovo?“ A ljudi su povređeni, ogorčeni, gledaju me kao da sam jedan od tih „Graditelja“. Postajem uljez jer se pitam da li je važnija forma od sadržaja ili je sadržaj važniji od forme. Sećam se da sam pročitao nešto što je izjavio Ž.M, onaj koji je snimamio „Put na Mesec“ 1902! Da, 1902. Šta se čudite? „Film sadrži više elemenata slikarske nego dramske umetnosti zato što se u prvom redu obraća našim očima.“ Naravno. Svaki umetnik se služi svojim vremenom. Evo, da ne mislite da lupam gluposti, setite se nemačkog ekspresionizma. Prvo su se javili likovnjaci, pa knjževnici, pa filmadžije. Besneo je rat, glad, inflacija, histerija. Lang je tvrdio da je ekspresionizam samo igra, formula stvarnosti. 3D je naša stvarnost( ne zaboravite da neki pokušaji datiraju jos od početka dvadesetog veka). Čovekovo oko je sporije od 3D filma… Kradu mi trenutke, zarad čega? Mada, tehnologija nije kriva, samo je postala sama sebi svrha. Moj kolega N. Sus kaže da je 3D samo loš prelaz iz klasičnog u neki „novi“ film. Verujem mu.
Ponekad se razočaram u neke reditelje. Ne znam zbog čega počnu da lažu, ali jednostavno- lažu. Prvo me zadive, a onda me obmanjuju. Prvo mi daju sve što poželim, ponašaju se prema meni kao prema detetu, pruže mi magiju, a onda je jednog dana stisnu u svoje ruke… toliko jako, i magija se pretvori u pesak i stisak ga uguši, i tako sklizne… jednostavno- nestane. A šteta jer ja baš volim magiju.
Hej, pa robot u ljudskom obliku nije robot. To je android. Dosta više o iskopinama i drevnim predanjima. Jasno mi je da se lednici otapaju i da će jednog dana sve da ode dođavola.
„Sve je to jedna reklama“, kažem ljudima. Sediš i gledaš kako tehnološki napredujemo, divimo se hm čemu? Otuđeni, usamljeni, sedimo sa slušalicama u ušima, slušamo ono što nam govore i želimo da vrištimo, ali ne možemo. Munkov krik nas definiše već decenijama. Mi, ljudi, u borbi protiv Vanzemaljaca. Mi, ljudi, u borbi protiv svega, samo ne protiv sebe.
Ne lažem vas, ali stvarno. Juče sam bio u parku i posmatrao ljude. Izgledaju kao one tete iz reklama za detrdžent za veš.
Zaneo sam se, a hteo sam da kažem nešto o Prometeju i borbi za čovečanstvo. Moj kratak osvrt na ono što je film bio nekada i što je sada, liči na Eshilovog „Okovanog Prometeja“. Nema pravu dramsku radnju. Ali, i dalje ima sadržaj, ideju. Razum me još uvek služi, hvala bogu.
Mislim da ću da odgledam neki film Kventina Tarantina. Prijaće mi da čujem Street Life ili nešto slično. Uživaću u pop kulturi i gangsterima. A možda ću u inat svima opet da gledam „ Tarzana“ iz 1932. Čisto da vidim kako je svet izgledao nekada.