Odlomak iz monodrame „Čovek budućnosti-Nikola Tesla“

Nikola Tesla: Ležim tako na krevetu. Ovde! Pravim se da spavam. Moja majka mi stavlja obloge i proverava da li dišem. Otac sedi za stolom. Čujem kako plače. Majka prilazi ocu i sedi neko vreme ćutke a onda počinje da priča. Otac je sluša. Paklena bolest, kaže doktor. Otac ponavlja njene reči, nije siguran da li je dobro čuo. Kolera, kaže majka. Gleda ga svojim uplakanim očima i drži maramicu preko usta ne bi li suzbila jecaj. Pita: „Da nam ne umre sin Milutine?“ a tek će otac: „Neće dati Gospod Bog Georgina.“ A ja? Okrećem se u svome krevetu. Podižem glavu sa jastuka i dozivam ih: Majko! Oče! Majka me prislanja svojim grudima, mislim- ugušiće me. Otac me ispituje kako se osećam. Majka prigovara: „Neće tvoj tajko dozvoliti da ti se išta desi. Je l’ tako Milutine?“ A moj otac ne zna šta da kaže- zna se- dao bi život za mene. Koristim priliku, kažem mu: „Oče oprosti. Ja ne želim da budem sveštenik kao ti.“ Otac me smiruje. Savetuje me da ne razmišljam sada o tome. Prvo da se lepo oporavim. A ja ne mogu više da izdržim- kao da me neka groznica uhvatila- kažem mu: „Oče, oporaviću se ako mi dozvoliš da studiram Tehničku školu u Gracu“. Glas mi je odlučan uprkos iscrpljenosti. Hvala Bogu. Pita „Jesi siguran?“ Naravno da sam siguran. Ne postoji ništa na ovom svetu što sigurnije znam. On me gleda. Ćuti. Spreman sam da skočim na noge samo ako kaže „da“. Miri se sa situacijom i izgovara reči tiho: „Studiraćeš tehniku sine. Upisaću te u Tehničku školu u Gracu“. Čini mi se kao da sanjam. S nevericom gledam u majku. „Majko, čuješ li?“, pitam je. Čuje- kaže. Ali nekako plačno. Ni ona ne veruje očevim rečima. Pokušavam da je ubedim: „Jednog dana ću otići u Ameriku majko i ukrotiti Nijagarine vodopade!“ Majka me stiska, grli. Vrti mi se u glavi. Gladi me po kosi i sve što čujem je: „Lepi moj i pametni sine, moj Nikola“.