Čekaju me. Deca. Sneg napolju pada. Pet je sati uveče. Skidaju kape, rukavice, jakne. Stavljaju igračke, mobilne telefone, šnale, torbice na moj sto. Ima i drugih stolova, ali ih drugi stolovi ne zanimaju. Pitam ih kako su. Smeše se. Svako želi da me zagrli, da mi sedne u krilo, da mi ispriča važne stvari iz svog života. Slušam. Svi imaju svoje uloge, one prave, novogodišnje. Scena je mala, osvetljena. Sedišta su prazna. Glasovi odjekuju salom. Jezičke vežbe, scenska igra, improvizacije. Bajka o tri sestre i Sneško Beliću. Ana me pita da joj brojim sklekove. Brojim. Deset. Dečiji hor “Čarolija” i igra uz “Zvončiće”. Kažem Anđeli: “Zarotiraj se i pogledaj svoje drugare.” Ona pita: “Šta znači zarotiraj se?”. Počinjemo, konačno. Prva scena. “Znate li vi šta je je to scena?” Kažu: “Naravno.” Ide glatko, bez problema. To su pametna deca. Saška bi da piški. Upozoravam ih da paze na svoje ponašanje dok me nema. Lažu me da se neće juriti po sali. Saška me pita kako se zove ova škola. Objašnjavam joj ko je Dositej Obradović. Sledi ispitivanje. Zašto je škola žuta? Ko je onaj čika što otvara vrata? Gde ja živim? Kako ćemo da učinimo da se Sneško Belić otopi? Kako će Deda Mraz da prođe kroz dimnjak? Hoćemo li imati jelku? Pokušavam da im objasnim. Ana, naravno, razume.  Ubrzo smišlja kako može da izvede da Sneško izgleda kao da se topi. Spušta se polako, mrda rukama levo- desno. Topi se. Mole me da produžim čas iako ih ispred čekaju mame. Ponekad mi poklone cveće. Na rastanku mi kažu: “Ćao Kaća”.