Ukus krvi svuda.

A izgleda kao sreća.

Sveže meso i debeli ljudi.

Crna vrteška bez prestanka.

Okorela i tamna zemlja.

Željna nektara.

Putevi mokri od majčinog mleka.

I sve je i dalje belo, sa ponekom crnom mrljom.

Hranimo ga.

Čudovište sa ispalim rebrima.

Tovimo ga da ga pošaljemo u rat.

A kad se vrati mirisaće na smrt.

Pružićemo mu šaku punu sreće.

Da se najede, da bude miran.

Ali on, slomljen.

Na zemlji je, kao mrtav.

Ne vidimo mu više telo.

Osušeno leži pored nogu.

Ne vidimo mu više ni oči.

Samo te izobličene zube.

Samo te užasne očnjake koje traže još.

Patnje.

Neko će mu pružiti umesto sreće sopstvenu glavu.

I tako će, čudovište da pojede samog sebe.

Sebe kojeg nikada nije ni imao.