Hiljadu devetsto šezdeset i devete godine lansiran je Apolo 11 sa tročlanom posadom. Nil Armstrong  pravi „mali korak za čoveka ali veliki za čovečanstvo“.  Nikson postaje trideset i sedmi predsednik Sjedinjenih Američkih Država, a Elvis Prisli snima „Suspicious Minds“. Dok Džon Lenon i Joko Ono vode ljubav u hotelu Kraljice Elizabete u Montrealu, sprema se rat u Vijetnamu. Održava se festival u Vudstoku, ali i Džordž Roj Hil režira film „Butch Cassidy and the Sundance Kid“.  I za sve to vreme Doors, Led Zeppelin, Janis Joplin i The Beatles izvode svoje hitove.

Mnogi umetnici su pisali, govorili, snimali o događajima iz hiljadu devetsto šezdeset i devete. Međutim, na drugom kraju sveta, ova godina je obeležila početak savremene iranske kinematografije tj. iranski novi talas pojavom filma „The Cow“ Dariuša Mehrdžuia.  Film „The Cow“ je prvi film u Iranu čija je radnja smeštena u selu i prvi pokušaj da se uhvati esencija seoskog života. Pored jasnog socijalnog aspekta, u filmu je simbolički prikazana ljubavna veza čoveka i njegove krave. Glavni lik filma je Hasan koji obožava svoju kravu. Ali, odjednom krava umire iz nekih nepoznatih razloga i meštani  odlučuju da kažu Hasanu da je krava pobegla. U međuvremenu sahranjuju kravu, čak i seoskog ludaka vezuju nedaleko od sela kako ih ne bi odao. Hasan se vraća kući, ali ne može da poveruje u njihove reči i naslućuje da je njegova krava mrtva. Hasan  polako ludi, poistovećuje se sa kravom, postaje svoja krava.   Postavlja se pitanje šta definiše Čoveka? Kako Čovek definiše sebe? Kako društvo definiše Čoveka i kada Čovek prestaje da bude Čovek?

Dariuš Mehrdžui je i sam potvrdio da je pod uticajem neorealizma u Italiji; ugledao se na Roselinija, De Siku, ali i Ejzenštejna i Grifita.  Takođe, značajno je spomenuti da se mnogi Dariušovi filmovi oslanjaju na literaturu.  Pored Dariuša, početak iranskog novog talasa obeležio je i Naser Takvaj, scenarista i reditelj čija je žena 2011. osuđena na 90 udaraca bičem i godinu dana robije jer je prekršila zakon o zabrani pojavljivanja na filmu. Naser Takvaj je poznat po svojoj ekranizaciji Hemingvejevog romana „Imati i nemati“ pod nazivom „Captain Khorshid“. Godine 1999. Naser je dobio „Zlatnu palmu“ na festivalu u Kanu za segmet „Greek Ship“ filma „Tales of Kish“. Pored pomenutih filmova, Naser je poznat i po svojoj televizijskog seriji „My uncle Napoleon“ iz 1976. godine.

Iako sve više postaje neizvesna budućnost iranske kinematografije zbog konzervatine iranske vlasti, filmski stvaraoci iz celog sveta dive se i podržavaju savremene iranske reditelje kao što su Kiarostami, Panahi i Farhadi. Zaostavština velikih iranskih kinematografa je neprocenjiva.

Daruiš Merhdžui savetuje mladim umetnicima da budu svoji, da obrađuju teme iz svoje kulture, svoje nacije, svog društva, svoje stvarnosti.

Ostaje nam da se nadamo da će ta stvarnost da prihvati nas, kao što mi prihvatamo nju.

Ta davna hiljadu devetsto šezdeset i deveta godina dala nam je mnogo toga. Neki ljudi su iskoračili i otvorili put novim, drugačijim i nesumnjivo značajnim autorima.